četvrtak, 09.06.2011.
Sometimes you need to let everything to pass!
Ponekad se zaista zapitam ko je u cijeloj ovoj prici, koju neki nazivaju zivot, neki patnja, patetican?! Mi, ljudi, obični ljudi, smrtnici ili svi oni silnu "glumci" u serijama, filmovima. Da li smo spali tako nisko da ne možemo da vjerujemo jedni drugima? Da pravo prijateljstvo nestaje i da se sve svodi na puki, seljački, primitivistički interes? Da li ti je danas, u ovom kapitalističkom vremenu, kakvo jeste pravi prijatelj samo onaj od kojeg imaš korist i koji od tebe ima korist? Gdje je onaj prijateljski razgovor kad ti treba? Zagrljaj? Zar je toliko teško odvojiti prokletih 5 minuta da saslušaš prijateljev problem? Jer znam, rijetki su oni koji ostaju. Mnogo ih dolazi i prolazi i nestaju negdje u ovom velikom, a opet tako malom gradu, mjestu, zabiti! Znam da ću ja da ostanem tu, za tebe, za nas. Iako sam toliko puta sam sebi obećao da neću više zvati, da ne zaslužuješ, shvatam, kada sjedim sam sa sobom i cigaretom, uz šolju kafe, da neke stvari ne možeš pustiti tek tako, da se moraš boriti do posljednjeg tračka nade koji tinja, tamo negdje daleko u tvome srcu, duši ili gdje god drugo. Znam da je dobro u tebi, ali da upadaš u njihovo pozorište lutaka, okačena o žice, i oni manipulišu tobom. Ali zapamti, oni će da manipulišu onoliko koliko im ti sama dopustiš da to rade. Znam [bolje rečeno nadam se] da ćeš jednog dana doći meni, vratiti se, i vratiti ono naše prijateljstvo, onaj divni osjećaj dok sjedim pored tebe i šutim, a ne moram da razmišljam da li išta da kažem, jer znam da i ti sama uživaš u tih par trenutaka šutnje, zajedno samnom. I nada u meni neće umrijeti, makar ne za tebe Lady Lee, ali i za nju, jer znaš koliko volim Jane, znaš koliko mi je stalo do nje, do njenog glasa i njenih riječi, njenog smijeha. Ali sve više počinjem da mislim da je ista Hex: neka čudna prikrivena samozatajnost, kojom u suštini krije veliku patnju sebi. Ne znam kakvu patnju, ali neku zasigurno da, jer Hex se otvorila, priznala mi njene patnje, ne patnju, patnje. Ona je u sebi nosila, a mislim da i dalje nosi mnogo boli, iz ovih ili onih razloga. Mislim da je isti problem i sa Jane. Ona svim oni izlascima, imam osjecaj, prikriva neku veliku ranu na njenom srcu. Ali mislim da tu ranu necu otkriti ja, vec neko tamo, drugi, nebitan, neiskren. Ali ko mene pita? Sta ja znam o zivotu. Ja sam samo jedan papucar koji je bacio 3 godine niz rijeku zbog Hex, ali, to je proslo, ili makar ja mislim da jeste, nadam se da jeste. A ako nije, nadam se, proci ce brzo. Proci ce, jer prodje sve i prodju svi. Procicete i sve vi jednoga dana, jednoga dana!
utorak, 07.06.2011.
Preostaje samo skrivanje?
Ni sam ne znam zašto, ali kao da se sve u meni ugasilo. Dobro, ne ugasilo, ali smirilo. Odstranio sam nepotrebne ljude iz svog života, a kao prioritet stavio one koji su iskreni, ili makar tako izgledaju, vrijeme će da pokaže.
Možda onaj razgovor i bude zadnji, zadnji takvog tipa, možda je tako bolje, za oboje. Možda je bolje tom dijelu našeg odnosa da jednostavno potone u zaborav, negdje dolje u bezdan ove moje duše. Ali ne da nestane. Ne žeim da nestane, i neće. Jer, savršeni trenuci se ne mogu zaboraviti. Dobro, mogu se zaboraviti, ali ne i nestati.
Baš razgovaram jučer sa prijateljicom o tome. O tome da imam drugi dio sebe. Ali ironično u svemu tome je da to i nisam tražio, jednostavno se desilo: ljubav na prvu riječ. I tako bi silno htio to da kažem svima, ali znaš da niko ne zna, da niko ne može da zna, makar je još. Još dugo vremena, kada svi oko mene koji su mi zabili nož u leđa ponovo zadrade moje povjerenje u njegovom najsjajnijem obliku. Tada biću otkriven, ali možda ni tada. Možda nekada u budućnosti, kad svijet shvati da je sve to tu, i biće, zauvijek.
Nadam se da shvatate, neprikosnovenu patnju, nemoć mog tijela da to drži i dalje u nekim mračnim hodnicima, iza čeličnih vrata.
nedjelja, 05.06.2011.
Jedan, jako nelogičan post.
Mrzim kada mi se po glavi muti bezbroj tema o kima zelim da dam svoje misljenje, i onda uz sve te stvari i dalje zelim da pišem o sebi. Ne znam ni sam tačan razlog zbog kojeg želim da pišem o sebi potpunim strancima. Vjerovatno ću lakše da shvatim svoj smisao i samog sebe, ako sve svoje osjećaje, samog sebe odvedem na jedno mjesto i tu budem imao priliku da sve pročitam i pogledam. Vjerujem, biće mi lakše, mnogo lakše.
Jednostavno, u posljednjih mjesec dana se desilo tako puno novih stvari u mom životu. Neke su bile jako dobre, neke jako loše. Ali tužno u svemu je da se te jako dobre previše isprepliću sa tim jako lošim, tako da sam se na kraju našao izgubljen u nečemu, za šta ni sam ne znam šta je. Možda ljubav, možda mržnja. Ili me, napokon, nakon toliko mog truda, potpuno preplavila ravnoodušnost prema svemu sto se oko mene dešava. Nadam se da jeste, jer ako jeste, onda sam postao slobodan, kao ptica, kao vjetar, koji slobodno raznosi lišće po jesenjem, vlažnom, dnu šume obavijenim maglom.
subota, 04.06.2011.
Ovo je moja priča. Možda duga. Nekom dosadna. Ali moja!
Možda ću lakše da shvatim svoj smisao u ovom životu, možda lakše živjeti, ako svoje osjecaje, strahove, nedoumice prenesem na dostadigitalnih stanica svog kopjutera, možda podjelim svoju priču sa mnogo drugih koji imaju takvu. Da, reći ćete, melodramatičan si! Neka sam, i trebam da budem; to je moj život, moji osjećaji, moje srce i moja duša. Ona želi da se istali, prispe po nekom starom, već dotrajalom podu. Možda tu, negdje u nekoj zapuštenoj, usamljenoj kući, kao što je i moja duša sama, nekoj pronađe taj istopljeni komad ničega i izlije u neki skupocjeni kalup. Možda je taj, kalup, učini jednako tako vrijednom, možda pronađe svoju svrhu. Sada kada sam ovo napisao zapitam se koja je svrha duše uopšte? Da li može postojati svrha nečega, što, u suštini i ne postoji?
Mislim da je „duša“ samo metafora za neko mjesto u našem tijelu [možda mozak, možda jetra] u kojem se nakupljaju osjećaji. Dio tijela koji bi željeli pretvoriti u metal: hladan i bezosjećajan? Možda ne želimo osjećati? Da li uistinu ne želimo osjećati? Želimo li zaista da nemamo duše? Kako živjeti bez duše, bez osjećaja? I želim da dodam, da se, sada, po prvi put u životu kada pišem svoje osjećaje na neku „temu“, osjećam kao Carie Bradshaw, postavljajući sva ta retorička pitanja.
Vjerovatno ću na sva ova moja pitanja imati odgovor nekada, kad moja priča bude završena. Kad završi moj proces!
